Sažetak

Uvod: Poremećaji temporomandibularnog zgloba (TMP) obuhvaćaju niz stanja koja utječu na anatomske i funkcionalne karakteristike temporomandibularnog zgloba (TMZ). Najčešće se manifestiraju hipermobilnošću zgloba, miofascijalnom boli u žvačnim i vratnim mišićima, poremećajima zglobnog diska poput klikanja te poremećajima koordinacije mandibularnih pokreta. Liječenje TMP-a započinje konzervativnim pristupom, dok se operativno liječenje razmatra samo u određenim slučajevima.

Materijali i metode: Studija je provedena u privatnoj praksi u Münchenu, Njemačka. Ispitanici su prije i nakon terapije ispunili standardizirani upitnik o poremećajima temporomandibularnog zgloba (TMJ/TMD Questionnaire). Program fizioterapije uključivao je medicinsku masažu i kineziterapiju u trajanju od 3 tjedna, s ukupno 6 tretmana.

Rezultati: U istraživanju je sudjelovao 31 ispitanik stariji od 18 godina. Potpuno i snažno otvaranje usta bilo je moguće kod 87,1% ispitanika, dok je djelomično bilo moguće kod 12,9%. Promjene u zagrizu i učestalost tegoba značajno su se smanjile nakon fizioterapije, dok je amplituda pokreta kod manjeg broja ispitanika ostala nepromijenjena.

Zaključci: Program fizioterapije pokazao se učinkovitim u smanjenju učestalosti problema i poboljšanju promjena zagriza kod osoba s poremećajima temporomandibularnog zgloba. Za dodatno poboljšanje opsega pokreta preporučuje se produženje terapije i uključivanje dodatnih terapijskih modaliteta.

Ključne riječi: temporomandibularni poremećaj, fizioterapija, promjene zagriza, otvaranje usta

Abstract

Introduction: Temporomandibular disorders (TMD) encompass a range of conditions affecting the anatomical and functional characteristics of the temporomandibular joint (TMJ). Common manifestations include joint hypermobility, myofascial pain, disc displacement, limited mouth opening, and joint sounds.

Material and methods: The study was conducted in a private practice in Munich, Germany. Subjects completed a standardized TMJ/TMD questionnaire before and after a three-week physiotherapy program consisting of medical massage and kinesitherapy with six treatment sessions.

Results: A total of 31 participants took part in the study. Improvements were observed in bite changes and reduction of symptom frequency following physiotherapy, while mouth opening amplitude remained unchanged in a small number of subjects.

Conclusion: The physiotherapy program proved effective in reducing symptom frequency and improving bite changes in individuals with TMD. Longer treatment duration and inclusion of additional therapeutic modalities may further improve temporomandibular joint mobility.

Key words: temporomandibular joint dysfunction, physiotherapy, bite changes, mouth opening